Mensud Agic

: Slikarstvo / Painting

SLIKARSTVO - PAINTING








Da Vinci



SLIKARSTVO - TEHNOLOGIJA I TEHNIKE (OSNOVNE NAPOMENE)


 1. UVOD U TEHNOLOGIJU


Slikarska tehnologija govori o slikarskim materijalima, njihovim svojstvima, načinu obrade, pripremi i upotrebi.


Metode i postupci nastajanja likovnog djela bili su kroz povijest vezani uz majstorske radionice. Zanatska udruženja rimskih umjetnika nazivaju se collegia. Ona kasnije prelaze u cehovska udruženja.Kako je prema legendi sveti Luka naslikao prvu ikonu- prikaz bogorodice sa djetetom, zbog čega je postao patron slikarstva i umjetnosti,  prva cehovska udruženja dobivaju ime po sv. Luki. Majstorske radionice su do 14. stoljeća vodili kipari. Prvi slikar koji je postavljen na čelo majstorske radionice bio je Giotto. Rubens (16.-17. stoljeće) je imao najbolje organiziranu majstorsku radionicu u kojoj je izrada slika bila organizirana u fazama.                     


Na renesansnim gravurama mogu se vidjeti postupci pripreme materijala i faze nastajanja umjetničkog djela, kao što su :

- trvenje (ribanje) boje

- pravljenje crtaćih kreda

- crtanje, podslikavanje, slikanje

- lakiranje (verniranje)

- pozlaćivanje


 Izbor tehnike i metodologija rada bio je karakterističan za određenu školu. Prepoznavanje autora (majstora) slike zasniva se na analizi gradnje slike, specifičnim metodama, materijalima karakterističnim za određene radionice (škole). Oblik, veličina, ujednačenost finoće zrna pigmenata, koje su u radionicama često sami slikari pripremali, pomaže da se  i na osnovu takvih analiza može  suditi o majstorskim radionicama i autorima slikanog djela.  Na primjer, olovno bjelilo, jedini bijeli pigment koji se koristi do 19. stoljeća, proizvodio se različitim postupkom u Italiji i Nizozemskoj zbog čega se u analizama razlikuje.


Leonardo da Vinci je osnivač prve slikarske škole-akademije. U Milanu je 1494. godine osnovao školu pod nazivom ACCADEMIA VINCIANA. Vasarijeva ACCADEMIA DI DISEGNO osnovana je u Firenci 1563. godine. U 17. stoljeću, umjesto majstorskih radionica edukaciju preuzimaju akademije. Trgovina slikarskim materijalom raste.

Industrijska proizvodnja slikarskih materijala započinje tek krajem 18. stoljeća. William Perkin je 1856. godine slučajno, tržeći sintetski qinin- sintetizirao prvu umjetnu organsku boju -mauvein. Alizarin, boja koju  sadrži korijen broća, proizveden je 1868. godine sintetskim putem. Od tada su proizvedeni mnogi sintetski materijali (pigmenti, veziva, smole proizvedene procesom polimerizacije) koji su zamijenili klasične materijale. 

 Danas umjetnik sam traži slikarsku tehniku i specifičan likovni izraz, zato mora steći teoretsko i praktično znanje i iskustvo. Tehnološki postupci gradnje slike danas su olakšani novim materijalima i modernijom tehnologijom klasičnih materijala kao i mogućnošću nabave kvalitetnih gotovih slikarskih materijala.

 

Poznate evropske tvornice slikarskih materijala su:

WINSOR & NEWTON- Engleska , PELIKAN – Njemačka, TALENS – Holandija, LEFRANC & BOURGEOIS -Francuska, FABRIANO – Italija, MAIMERI – Italija, KREMER – Njemačka, FABER CASTELL – Njemačka,  LUKAS – Njemačka, HOLBEIN - Holandija

 

Slika se sastoji od podloge na koju je vezivom nanesena boja. Podloga se sastoji od nositelja slike i osnove ( preparacije, grunda).


 NOSITELJ slike      +     OSNOVA (preparacija)     =   PODLOGA

Površinu na kojoj se može slikati zovemo nositeljem slike. Stoljećima se  pored zidne površine koristilo drvo, a u 16. stoljeću glavnu ulogu preuzima platno. Nositelji slike su različite vrste papira, metali , staklo, keramika, plastične mase itd.  Najranija slikana djela na neobrađenim kamenim površinama spilja u sjevernoj Španjolskoj i južnoj Francuskoj ostala su sačuvana i do danas jer su bila zaštićena od vremenskih i mehaničkih utjecaja. Želja za trajnim ukrašavanjem dovodila je do spoznaje da je potrebno pripremiti površinu za slikanje kako bi rad na njoj ostao duže sačuvan.

 Svi materijali podliježu promjenama zbog promjene temperaturedjelovanja vlageagresivnih plinova u zraku koji s vlagom stvaraju kiseline koje oštećuju materijale. Promjene temperature su postepene i uglavnom u području elastičnosti nositelja. Puno više djeluje različita vlažnost, i to različito na različitim materijalima. Drvo se na vlazi širi, platno se skuplja, metali korodiraju. Zbog različitog reagiranja i zaštite, potrebno je nositelje slike na adekvatan način pripremiti.

Obrada površine nositelja u nekoliko slojeva zove se OSNOVA (preparacija, grund).


Osnova fizički djeluje kao posrednik između nositelja i slikanog sloja i tako osigurava stabilnost sloja boje. Osnova štiti nositelja slike od vanjskih utjecaja, od  veziva iz boje (naročito ulje s vremenom oštećuje nositelja slike), a ujedno omogućuje bolje i čvršće vezivanje slikanog sloja.

 Osnova ima i estetsku ulogu, oplemenjuje površinu nositelja i u optičkom smislu djeluje na oslikani sloj, utječe na teksturu i efekt boje na završenom djelu.


Osnova se sastoji od punila (filera) i veziva. Koriste se četiri vrste veziva: tutkalo, ulje, emulzije (mješavine tutkala i ulja), a u današnje vrijeme disperzije akrilnih smola.

U srednjovjekovnom slikarstvu u Italiji, kao punilo se koristio  gips (tal. gesso=gips) koji je po sastavu kalcijev sulfat. U Nizozemskoj je to bila kreda koja je po sastavu kalcijev karbonat. Preparacija je bila pripremljena s tutkalom uz možda malu količinu bjelila zbog povećanja refleksije svjetla. Ova preparacija (gesso) bila je pogodna za dasku. U početku se koristila i za platno. Kako je bila nedovoljno elastična, manje je odgovarala fleksibilnom platnu. Debeli sloj ove preparacije omogućuje brušenje i poliranje kako bi se dobila glatka površina potrebna za nanošenje zlatnih listića. Bjelina podloge doprinosila je luminoznosti cijele slike.

U 16. stoljeću počinju se koristiti tamne preparacije, obično crvene ili smeđe, koje zahtijevaju novu tehniku slikanja, svjetlo na tamnom umjesto tamnog na svijetloj podlozi. Boja preparacije imala je estetsku funkciju u području sjena ili polutonova koji su ostajali nepokriveni bojom ili lazurno obojeni, pa je boja preparacije utjecala na finalni izgled dijelova slike.

Upotrebom platna kao nositelja slike počinje se koristiti elastičnija polu-uljena ili emulzijska preparacija. Danas se sve više koriste gotove preparacije na bazi smola disperziranih u vodi. Zbog tradicionalnih razloga često se prodaju pod nazivom gesso.

 

       Podloga slike sa slojevima boje čini čvrstu cjelinu-sliku. 

      PODLOGA     +     BOJA      =     SLIKA

 1 - lak

2 - bojeni sloj

3 - preparacija,

4 - impregnacija

5 - nositelj slike

 

    Boja se sastoji od veziva i pigmenata.

    VEZIVO     +     PIGMENTI     =      BOJA


Boja je sastavljena od obojenih pigmenata povezanih vezivom. Konzistencija boje potrebna za slikanje prilagođuje se dodatkom isparljivih tekućina kao što su voda, terpentin, različiti slikarski mediji. Uzajamna svojstva ovih komponenata utječu na konačni izgled slike.


Veziva djeluju kao sredstva koje prenosi pigmenate na određeno mjesto na slici, povezuje ih međusobno u film i s podlogom. Veziva su specifična za svaku slikarsku tehniku. U akvarelu je to gumiarabika, u temperi različite emulzije, u uljenoj tehnici sušivo ulje, u akriliku disperzija akrilne smole. Svojstva veziva utječu na karakter slike.

Grci, Rimljani i druge drevne civilizacije koristili su vosak kao vezivo. Enkaustika je tehnika u kojoj je vosak vezivo. Pigmenti pomiješani arapskom gumom (gumiarabikom) ili tragant gumom i razrijeđeni vodom koriste se od davnih vremena za slikanje na papiru, svili, pergamentu. U srednjem vijeku koristi se jaje u tehnici jajčane tempere do 15. stoljeća, kada počinje upotreba lanenog ulja  kao veziva u uljenoj tehnici. U naše doba koriste se sve više disperzije akrilne smole koje s različitim  akrilnim medijima i punilima daju neograničene mogućnosti.