Mensud Agic

: Slikarstvo / Painting

Watercolor / Akvarel - slikarska tehnika

AKVAREL


Riječ akvarel dolazi od latinske riječi aqua, što znači voda. Već su stari Egipćani koristili određenu “vodenu”  tehniku u kojoj je boja pravljena vodenom otopinom arapske gume. Također su dekorativne crteže rezane u kamenu popunjavali  obojenim prahom i fiksirali vodenom otopinom gumiarabike. Kinezi su koristili slikanje vodenim vezivom na svili i papiru. U srednjem vijeku vodenim bojama se slikalo, lazurno ali i pokrivajuće. Lazurnost i prozračnost akvarela pogodna je za slikanje pejzaža. U 18. i 19. stoljeću akvarel se koristi za prikazivanje arhitektonskih i gradskih veduta.

Akvarel kakav se danas radi razvio se tek početkom 19. stoljeća u okviru engleske slikarske škole, kada je osnovano društvo slikara akvarelista.

Engleski klasični akvarel je lazurna tehnika s vodenim bojama. To je slojevita tehnika slikanja, od svijetlog prema tamnom. Podloga (bijela boja papira)  ili jedna boja ispod druge prosijava transparentno kroz sljedeći lazurno naneseni sloj boje. Intenzitet tonova postiže se razrjeđivanjem boje (ispiranjem) bez dodatka crne ili bijele boje.


Podloga


Najčešće se kao podloga u akvarelu koristi papir veće gramature čija je prava strana hrapavija, a kod kvalitetnijih papira je i tutkaljena. Najkvalitetniji papir za akvarel proizvodi se od čistih lanenih krpa. Bijeli se pomoću vode i sunca, bez upotrebe kemikalija. Bjelina papira i postojanost na svjetlo njegove su bitne karakteristike. Prozračnost i intenzitet boja pojačava zrnasta tekstura papira. Najčešće se koriste tri standardizirana tipa papira:

- vruće prešani (HP- hot pressed) s relativno glatkom teksturom pogodnom za crtež perom i olovkom

-  hladno prešani (not- nije vruće prešan) srednje hrapavi papir

-  hrapavi papir koji omogućuje bogatstvo nijansi refleksijom svjetlosti na svakom zrnu papira.


Zbog boranja prilikom oslikavanja vodenim bojama koriste se papiri veće gramature od 150 g/m2 do 700 g/m2 pa i više. Akvarel papir mora biti oslobođen i minimalnih masnoća da bi se boja dobro razlijevala. Ako papir zbog suviše masnoće ne prima boju na željeni način, površina se blago istrlja čistom vodom uz dodatak 2-3 kapi amonijaka ili goveđe žući.


Za engleski klasični akvarel koriste se manje upojni papiri koji su često površinskitutkaljeni. Ovi listovi papira ne smiju se savijati jer bi se premaz tutkala oštetio i boja bi ulazila dublje u papirnu masu uzrokujući tamne mrlje.

Papir na kojem se radi akvarel, bilo suhim ili vlažnim postupkom, mora biti zaštićen od krivljenja i nejednakog sušenja. Papir se učvrsti na dasku.

Kod suhog načina pripreme papir se samo stavi na dasku i učvrsti ljepljivom trakom.  Moze se papir zalijepiti i slabim ljepilom, kao sto je tučeni bjeljanak, po cijeloj plohi.Nakon sušenja slika se lako odlijepi od daske. Papiri gramature manje od 200 pripremaju se močenjem u vodi, cijeđenjem, polaganjem na dasku, lijepljenjem ljepljivom trakom (pik papir). Sušenjem se papir nategne.

Kod rada na vlažnom papiru boja djeluje svježije. Najzgodnije je papir navlažiti tako da stoji pod presom od mokrih papira ili tkanina. Prilikom slikanja daska s papirom stoji u horizontalnom položaju da se boja ne bi slijevala (osim kad to koristimo kao efekt u slici).


Zbog male količine veziva pigmenti su u akvarelu najmanje zaštićeni od vanjskih utjecaja pa trebaju biti postojani, otporni na svjetlo, fino usitnjenih čestica, transparentni. Pokrivajući pigmenti, kao i pigmenti grubo kristalnih čestica nisu pogodni za akvarel. Upotreba bijelog pigmenta nije danas tako strogo zabranjena. Cinkovo bjelilo kao najlazurniji bijeli pigment  može se koristiti u minimalnim količinama.

U akvarelu su pigmenti najmanje izmijenjeni prisustvom veziva i treba ih pažljivo odabrati. Paleta boja u akvarelu nije velika, no pojavom velikog broja umjetnih a naročito umj. organskih pigmenata znatno se proširio izbor. Miješanjem boja dobiju se dodatni tonovi.


Akvarelne boje prave se od pigmenata namoćenih u destiliranoj ili prokuhanoj vodi u kojoj nema otopljenih soli koje onemogućuju jednoličan nanos boje, što je bitno u lazurnom slikanju. Kao  vezivo  se koriste gume ( tragant,gumiarabika,.), 4%-tna otopina gumiarabike u vodi, s malo meda ili glicerina zbog održavanja vlažnosti i elastičnosti. Malo goveđe žući smanjuje površinsku napetost i omogućuje jednolično nanošenje boje na papir. Ova masa se dobro izriba, homogenizira i stavi u tube izolirane capon lakom ili u staklene posude. Najkvalitetnije vezivo je tragant guma.

 

ARAPSKA GUMA 


Gumiarabika je lučevina nekih  vrsta akacija koje uspijevaju u Africi. Najbolje vrste su kordofanska i senegalska guma koje dolaze u bezbojnim i prozirnim grumenima. Pored gume, mogu se koristiti i lučevine domaćih vrsta drva: trešnje, višnje i šljive. Sve vrste guma otapanjem u vodi daju koloidne otopine koje služe kao hidrofilna veziva, a inače su i ljepila.    

Arapska guma se usitnjena otapa u hladnoj destiliranoj vodi u težinskom omjeru 1:2 dijela vode. Sljedeći dan se staklena posuda s gumom  na vodenoj kupelji lagano zagrijava dok se guma ne otopi.

Cijeđenjem guste otopine uklanjaju se nečistoće i sluzave tvari kojih ima i u najkvalitetnijoj gumi. Upravo zato je kordofanska guma kvalitetnija jer sadrži manje netopljivih sluzastih sastojaka. Neki slikari arapsku gumu otapaju u horizontalno položenoj i začepljenoj staklenci uz povremeno okretanje. Nečistoće i teže topivi sastojci padaju na dno, a gusta čista otopina oprezno se  izlije. Hladno otapanje gume traje obično 2-3 dana.

Kao vezivo za akvarel  boje,  arapska guma mora biti još čistija pa se ovako priređena otopina gume pomiješa s jednakim volumenom bezvodnog “apsolutnog alkohola”. Voda će se spojiti s alkoholom, a čista guma će se istaložiti na dnu posude.

Arapska guma je staklasto krta. Za povećanje elastičnosti  gumi se dodaje   malo glicerina (glicerola) ili glikola.


Pigmenti se vežu u velikoj mjeri adsorpcijom na papir, a mala količina veziva djeluje više kao zaštitni koloid sprječavajući da se čestice pigmenta aglomeriraju, skupljaju u pahuljice. Manje upojna podloga zahtijeva boju s većom količinom veziva. Što je više veziva u boji, namaz boje je mutniji, a intenzitet boje smanjen. U zadnje vrijeme kao vezivo se koristi  i vrlo blaga disperzija akrilne smole.


Akvarelne boje dolaze na tržište u krutom stanju u obliku okruglih plosnatih pločica ili pločica pravokutnog oblika te u obliku malih paketića. U zadnje vrijeme koriste se akvarelne boje u tubama. 


Za zaštitu akvarela od djelovanja agresivnih plinova iz zraka postoji više različitih fiksativa, ali ni jedan nije sasvim preporučljiv jer svaki u određenoj mjeri mijenja karakter boje, smanjuje intenzitet boje. Danas se kupuju fiksativi na bazi akrilnih smola koji minimalno mijenjaju karakter akvarela.


Kistovi


Za slikanje akvarelom koriste se kistovi od dlake crvene kune, repa vjeverice, tvora, vidre, lasice ili iz uha alpske teladi. Kist mora biti gust, mekan i specifično oblikovan. Kistovi malih brojeva od dlake crvene kune sa šiljastim vrhom koriste se za izvlačenje preciznih detalja ili za izradu minijatura. Kistovi su označeni brojevima, kao što se vidi na slici 5.

Široki kistovi koriste se za nanošenje većih obojenih ploha i za ispiranje boje. Mogu biti plosnati, poluplosnati ili okrugli bez zašiljenog vrha. Nakon upotrebe i pranja dlaku kistova treba pažljivo osušiti i oblikovati u prvobitno stanje.

Za postizanje različitih tekstura u akvarelu se, pored kistova, koriste različite spužve, vata, krpice, četkice...Koristi se i vosak i masking fluid (sintetski) koji su vrlo korisni za maskiranje svijetlih akcenata npr.efekti refleksije svjetla na vodi.


Klasični engleski akvarel podrazumijeva gradnju slike u slojevima. Boje lazurno prosijavaju i obogaćuju sliku novim tonovima koje ne bi mogli dobiti fizičkim miješanjem istih boja. Al prima slikanjem (direct painting) takav efekt se ne može nikada postići.


Osim klasičnog lazurnog slikanja u transparentnim slojevima, koriste se i suvremene tehnikekao što su:


- ispiranje svježeg sloja boje vlažnim kistom

- razmazivanje viška boje vlažnim kistom

- nanošenje boje suhim kistom

- nanošenje boje perom ili trskom

- nanošenje i oduzimanje boje spužvom

- nanošenje boje prskanjem (airbrush tehnikom)

- monotipijsko otiskivanje materijala različite teksture


Akvarelna tehnika je najčešće kombinacija crteža i akvarela ili gvaša da bi se postigao željeni efekt.Da ne bi došlo do prljanja tona crtež se može izvoditi materijalom koji se ne otapa u akvarelu (tušem, flomasterom, voskom, uljenim pastelom... ili tvrđom olovkom) .